Ovogodišnji, trideseti po redu, Split Film Festival donio mi je priliku da u ulozi novinara uronim u svijet filma na način koji je i intiman i istraživački. Bez puno pripreme i istraživanja prije samog gledanja, odlučio sam prepustiti se čistom doživljaju. Tri filma koja sam pogledao – Alma Blu (Alice Palchetti), Punku (Juan Daniel Fernández Molero) i The Nomadic Impulse (Jordi Esteva) – ponudila su upravo to: svježinu, neočekivanost i onu vrstu iskustva koja nadilazi samo praćenje radnje.

I sva tri filma su me ugodno iznenadila: pisao sam bilješke kao lud, jer nisam htio propustiti zabilježiti dojam ijednog kadra. Sva tri ostvarenja povezuje eksperimentalni duh: skromna količina informacija, ali snažan osjećaj uranjanja u specifične svjetove. To nisu filmovi koji gledatelju nude gotove odgovore; oni otvaraju prostor za pitanja, traže da ih sami otkrivamo i u njima pronalazimo vlastite odgovore. Vizualno su potpuno različiti, no ipak imaju dosta sličnosti u drugim poljima. Htio sam proučavati te svjetove što duže, no svaki put su se naglo upalila svjetla dvorane, signalizirajući kraj projekcije. Zašto su mi ti filmovi bili tako zanimljivi? I mogu li se takvi filmovi uopće dokučiti? Evo nekoliko smjernica koje mogu pojasniti gledateljima na koji način mogu doživjeti ovakvu vrstu filmova:

ALMA BLU, Alice Palchetti – introspektivna potraga za sobom

Debitantica Alice Palchetti snimila je svoj prvi dugometražni film unatoč tome što je imala odobrena sredstva tek za kratki. Film je zapravo diplomski rad, nastao u sklopu prestižne filmske akademije Konrad Wolf u Babelsbergu, u Berlinu. Svjetska premijera filma održana je upravo na ovogodišnjem Split Film Festivalu.

Alma (Martina Cavazzana), pomalo neuredna, kaotična i povučena osoba, odlazi na jug Italije povodom sestrinog vjenčanja, ali zapravo bježi od raspada veze s partnericom Kat. Film kroz Almine unutarnje sukobe istražuje pitanje povjerenja, bliskosti i traženja sebe. Od samog početka jasno je da je Alma tvrd orah – zatvorena, oprezna, nepovjerljiva. Redateljica tu emotivnu ukočenost uspijeva prenijeti kroz scenu plesa na krovu: tek nakon desetak pjesama Alma dopušta tjelesnu blizinu, kao da joj je svaki kontakt mali korak prema povjerenju. Očito je da ne ostvaruje kontakt s drugima olako, treba joj vremena da se prepusti, jer kako je izjavila ‘Ja nemam povjerenje, i ja ne vjerujem‘,¹ a to je ujedno i razlog zbog kojeg je udaljena od partnerice. Iako se čini da je Kat prava ‘drama queen’, zapravo je Alma ta koja griješi u svom ponašanju. ‘Ovo je jako osoban film. No, htjela sam napraviti univerzalnu priču s kojom se gledatelj može poistovjetiti,‘ izjavila je Palchetti na uvodnom govoru na filmskom festivalu. Da je film veoma osoban potvrđuju i arhivske snimke sa VHS kazeta iz djetinjstva same redateljice, utkane u Almina sjećanja. One daju priči autentičnost i dokumentarnu dimenziju, ali i otkrivaju koliko su Palchettini motivi ukorijenjeni u vlastitom iskustvu.

‘Blu’ u naslovu ima dvostruko značenje: s jedne strane označava bezvoljno stanje u kojem se Alma nalazi: osjeća otupljenost, bezvoljnost, i besciljnost, jer se konstantno vrti u krug, što manijakalna scena vožnje na rotoru u krug jako dobro ilustrira. S druge strane, upućuje i na rješenje: more juga Italije – prostor katarze i obnove. Upravo kroz motiv mora Alma polako pronalazi djelić izgubljenog sebe. ‘Povezanost s morem i prisutnošću vode je vrlo važna za priču, središnji motiv, a sa druge strane je ‘plava’ kao stanje koje označava dio Almine osobnosti,‘² potvrđuje Palchetti. Ukrcajem na trajekt za Siciliju, Alma je napokon našla djelić sebe kojeg je odavno izgubila.

Ovo nije film temeljen na informacijama, gdje gledatelj u svakoj sceni može prikupiti djelić informacije kako bi na kraju filma dobio potpunu sliku o čemu je film, što gledatelje često čini frustriranima. Redateljica je imala malo drugačiji naum: ‘Ne trebaju nam sve te informacije kako bi osjećali nešto. Nismo mašine, kojima trebaju informacije kako bi funkcionirali,‘² ona shvaća da je ‘sastavljanje priče bez informacija zahtjevno za publiku, a publika često nije spremna dati toliki ulog‘². Njezin film gledatelja ne vodi za ruku, već mu nudi smjernice umjesto odgovora. To može frustrirati, ali onoga tko je spreman prepustiti se atmosferi nagrađuje snažnim emotivnim iskustvom.

PUNKU, Juan Daniel Fernández Molero – ulazak kroz vrata sna i noćne more

Eksperimentalni film peruanskog redatelja Juana Daniela Fernándeza Molera, Punku, odigrava se više kao hipnotičko stanje u kojoj gledatelj nije potpuno siguran je li budan ili ipak sanja. Inspiriran vlastitim iskustvom paralize sna, Molero gradi priču koja balansira između jave i sna, stvarnog i imaginarnog: ‘To nije budnost, to nije spavanje, to je treće stanje uma. Mislim da je to Punku,‘ pojasnio je Molero.³  Molera su mučile dvije prepreke u životu, prva je ta što je ‘kao dijete (sam) imao poteškoća s razvojem govora na konvencionalan način,’⁴ a druga prepreka poznata je boljka mnogih redatelja: financijska ograničenja. No, pronašao je ubrzo i rješenje: ‘kroz avangardni i eksperimentalni film otkrio sam alate koji su mi omogućili da prevladam i ekonomske i komunikacijske barijere.’⁴

Film započinje misterijom nestanka dječaka Ivana (Marcelo Quino), no ubrzo skreće prema priči o Meshiji (Martiza Kategari), djevojci opsjednutoj snom da postane Miss Mermaid 2022. godine. Taj prijelaz može zbuniti gledatelja, ali u tome i leži ključ razumijevanja vizualnog labirinta ovog filma: više paralelnih stvarnosti koegzistira i gledatelj mora sam odlučiti kojoj pripada koji prizor, što potvrđuje i redatelj kad kaže: ‘koegzistencija više stvarnosti je tema koja se ponavlja u mojim filmovima‘⁴.

Molero koristi čitav arsenal eksperimentalnih tehnika – od stop-motiona i slow-motiona do crtanja po celuloidnoj vrpci i korištenja 16 mm filmske trake. Rezultat je film koji vizualno stalno izmiče i koji Ivanovu iskrivljenu percepciju (nakon što mu je oko oštećeno tijekom dugogodišnjeg nestanka) prenosi i na publiku. ‘Cilj mi je bio prikazati prostor iz unutarnje perspektive,’⁴ pojasnio je Molero. Osim što neke od eksperimentalnih tehnika snimanja označavaju Ivanova sjećanja prije nego što je izgubio oko i razum, one prikazuju svijet kojeg ne poznajemo, ono što otkrijemo tek kad uđemo u unutrašnji svijet. Sam naslov ‘Punku’ – što na kečuanskom i ajmarskom jeziku znači ‘vrata’ ili ‘kapija’ – dodatno pojačava osjećaj ulaska u paralelni svijet.

Sam film djeluje poput portala: jednom kada zakoračite u njega, prepušteni ste logici sna, gdje svaka scena ima svoju unutarnju logiku, a nelagoda lebdi u zraku kroz cijeli film. Punku nije film koji se lako objašnjava, ali jest film koji se dugo pamti.

A NOMADIC IMPULSE, Jordi Esteva – nostalgija djetinjstva pretvorena u filmsku pustolovinu

Jordi Esteva nije samo redatelj filma, fotograf, već i poznati putopisac. Film ‘The Nomadic Impulse’ adaptacija je prvog poglavlja istoimene knjige. Osim toga, on se i sam pojavljuje u filmu kao starija verzija glavnog protagonista i vodi gledatelje naracijom kroz film. Za razliku od introspektivne Alme Blu i halucinantnog Punkua, The Nomadic Impulse Jordija Esteve donosi vedriji, gotovo dječački polet.

Nomadski impuls označava želju za putovanjem, istraživanjem i seljenjem iz grada u grad, bilo zbog avanture, osobnog rasta ili dubljeg povezivanja s prirodom. Priča prati jedanaestogodišnjeg Miguela (Miguel Rosselló), dječaka zarobljenog u vlastitim maštarijama. Umjesto društva vršnjaka, Miguel bira knjige, avanture sa svojim psom, stare mornarske karte i fantastične priče odraslih. Njegov pogled na svijet je nevin, ali i duboko inspirativan, kako sam lik kaže ‘živio sam u svom vlastitom svijetu.’⁵ Fasciniraju ga i najmanje stvari kao npr. vodena kapljica pod mikroskopom. U toj kapljici se izdižu veličanstvena neotkrivena bića, koja se kreću u prozirnom beskonačnom prostoru. Jedno biće je zanimljivije od drugoga.

Crno bijela tehnika snimanja pospješuje osjećaj da se nalazimo u mjestu iz sjećanja, a Esteva ima i dvostruki naum pri prikazivanju arhivskih snimaka. Dok Miguelov otac prepričava njegove dogodovštine sa putovanja u Egipat, gledateljima se prikazuju dokumentarne snimke, tj. found footage. Estevin film sadrži mnoštvo formata, no oni ne narušavaju fluidnost, već uvode gledatelja, zajedno s Miguelom, u taj čudesan svijet mašte.

Umjesto usporene, kontemplativne forme kakvu bismo očekivali od filma koji se zove Nomadic Impulse, Esteva bira brzu montažu i vedar ritam, pa film odiše entuzijazmom. Nakon projekcije gledatelj gotovo poželi skočiti iz stolice i krenuti u vlastitu pustolovinu.

Zajednički nazivnik – filmovi kao iskustvo, a ne informacija

Sva tri filma, Alma Blu, Punku i The Nomadic Impuls su u suštini filmovi koji odaju jako malo informacija, no pruže gledatelju potpuno iskustvo. Iako nije odmah prepoznatljivo, sva tri filma sadrže ‘crnu ovcu’ u obitelji; Alma je neposlušna kći koja se još uvijek traži, Ivan u Punku je dječak koji je nestao, pa se vratio nakon dvije godine, potpuno promijenjen, Miguel je dijete koje je toliko snažno zaneseno svojim maštarijama da majka ima potrebu tražiti pomoć svećenika da izbije te fantazije iz dječakove glave.

Osim paralela na narativnoj razini, svaki od ova tri filma također koristi više različitih formata kako bi prikazao perspektive koje se ne mogu prepričati. Alma Blu koristi VHS kazete, Punku koristi razne eksperimentalne tehnike poput slow-motiona, 16mm vrpcu, i Tik Tok videa, a The Nomadic Impuls vrvi od arhivskih snimaka iz Afrike, te prikazuje snimke starih crno bijelih nijemih filmova. Ta raznolikost formata nije sama sebi svrha, već služi da bi naglasila lomove u stvarnosti i otvorila prostor za nove perspektive. Svaki film završava na neuobičajenoj, no pozitivnoj noti koje vam neću otkriti, s nadom da ćete imati prilike vidjeti ove odlične, a nimalo jednostavne filmove.

Možda je upravo u tome i snaga Split Film Festivala – u okupljanju filmova koji nisu jednostavni, ali jesu nagrađujući. Filmova koji ne nude zabavu ‘na žlicu’, nego traže angažman gledatelja. I filmova koji, unatoč eksperimentalnoj formi, ostavljaju snažan trag.

Bibliografija

¹Palchetti, Alice, Alma Blu, Film University Babelsberg Konrad Wolf, Berlin, 2025.

²Lončar, Erik, A Conversation with Alice Palchetti (Alma Blu), thefilmitself.com, 2025.

³Hardy, Kaitlin, A Conversation With J.D. Fernandez Molero (PUNKU), www.hammertonail.com, 2025.

⁴Molero, Juan Daniel Fernández, PressKit Punku, Tiempo Libre, Jur Jur Productions, 2025.

⁵Esteva, Jordi, L’impuls nomada, Siwa Productions, 2025.