Intervju vodio Erik Lončar, 2016.
Prevela Ana Marković
Svjetsku slavu stekla je ulogom u jednom od najgorih filmova ikada, THE ROOM (Tommy Wiseau, 2003). Neočekivani neuspjeh na neko ju je vrijeme potpuno odvratio od glume u novim filmovima, no ipak se svojoj ljubavi vratila nakon nekoliko godina. Sa 16 uloga iza sebe, ova glumica dokazuje da je svjetski debakl samo jedna manje bitna faza u životu, te da se iz sveg lošeg može izroditi i nešto pozitivno. theFILMitself je dobio ekskluzivni intervju s JULIETTE DANIELLE, u kojem nam pojašnjava što se događalo tokom snimanja The Room, te kako se nosila s kritikama na film.
‘Skrivala sam se od srama i neugodnosti. Mislim da se dio mene nadao da će The Room jednostavno nestati no, kao što znamo, to se nije dogodilo.’
theFILMitself: Kako ste dobili glavnu ulogu u filmu The Room i jeste li očekivali da će Vam donijeti uspjeh? Možete li opisati razliku između glumačkog procesa u novim filmovima od procesa u The Room?
Juliette Danielle: Nisam imala glumačkog iskustva kad sam išla na audiciju za The Room. Izvorno sam dobila ulogu Michelle. No, naknadno sam dobila ulogu Lise i bila sam oduševljena. Dok smo snimali, nisam imala nikakve predodžbe o filmu. Ni u najluđim snovima nitko od nas nije mogao zamisliti da će ljudi o tom filmu govoriti više od deset godina nakon što je snimljen. Još se uvijek začudim kad mi neki prijatelj ili prijateljica s puta pošalje fotografiju filma da The Room igra u nekom kinu subotom navečer.
Audicija za film bila je prilično neobična. Bila je više nalik kazališnoj audiciji: uključivala je mnogo improvizacije. Moj proces za pripremu uloge Lise bio je mnogo drugačiji od onoga što danas radim. Tada sam bila jako nesigurna. Često sam se tijekom snimanja osjećala kao srna pred automobilom. Nisam znala izreći mišljenje ni donijeti čvrstu odluku. Sada imam mnogo više iskustva. Uživam u izgradnji lika i u istraživanju različitih slojeva emocija.
Imali ste dugu pauzu od glume. Što je bio razlog za pauzu i što Vas je navelo da se predomislite i opet počnete glumiti?
Bilo je to više od pause. Zapravo sam se skrivala od srama i neugodnosti. Mislim da se dio mene nadao da će The Room jednostavno nestati no, kao što znamo, to se nije dogodilo. Prilično sam sigurna da će se taj film spomenuti i u mojoj osmrtnici. Postupno sam počela pristajati na uloge u filmovima koje su snimali moji prijatelji. Ne mogu reći da me snimanje ne čini iznimno sretnom. Glumu doživljavam kao doživotni hobi. Iako se glumom ne bavim “na puno radno vrijeme”, previše je volim da bi u potpunosti odustala od nje.
The Room (Tommy Wiseau, 2003.)
Žalite li što će Vas se ljudi uvijek sjećati kao Lise iz filma The Room?
Na ovo je pitanje jako teško odgovoriti. Prije sam žalila što sam uopće snimila taj film, no onda bih se sjetila svih divnih ljudi koje sam upoznala i koje i dalje upoznajem zahvaljujući tom filmu. Volim kad mi se ljudi priključe na nekoj od društvenih mreža jer me znaju kao Lisu i onda si daju vremena da upoznaju pravu mene. Jako se trudim da budem vrijedna članica društva, da pomažem drugima, da se povežem s drugima. Volim kad ljudi imaju strpljenja da otkriju taj dio mene. Pokušavam valjda reći da ću obožavateljima uvijek ugoditi nekom fotografijom ili citatom iz filma The Room, ali nadam se da će i oni u svojim srcima naći mjesta za više od toga.
Trouble with Barry (Mike Justice, Stephen Kitaen, 2013.)
Jeste li zadovoljni ulogama koje su uslijedile nakon filma The Room? Koja Vam je najdraža i zašto?
Kao i svatko tko se bavi glumom, uvijek hoću više. Željela bih da sam radila više, ali nikad nisam bila dobra u onom poslovnom dijelu glume. Stalno je potrebno umrežavati se i pojavljivati se u javnosti. Moj je problem što volim biti kući sa svojom mačkom i gledati Netflix. Baš je šteta što više filmskih direktora ne kuca na vrata glavnim glumicama u najgorem filmu svih vremena. Ha!
Na YouTubeu ste pokrenuli privatni blog. Možete li nam objasniti o čemu se radi i koja Vam je ciljana publika?
Iako volim pisati, u tom sam polju potpuno nedisciplinirana. A YouTube volim. Tako je jednostavno prenijeti misao, snimiti video i zatim ga objaviti bez da brinem o tipfelerima. Osim toga, mnogo je osobnije. Htjela sam početi s vlogovima o depresiji i tjeskobi jer su me obuzele u tinejdžerskoj dob ii na početku dvadesetih. Iako me još uvijek pogađaju, naučila sam mnogo stvari koje mi pomažu da se nosim sa stresom i osjećajem gubitka kontrole. Može se reći da mi je ciljana publika svatko tko se ne osjeća ugodno u vlastitoj koži.. Taj mi je osjećaj itekako poznat.
the FILM itself 