Richard Linklater je redatelj koji se pojavio početkom 90-tih. Pripada generaciji filmaša pod imenom Generacija – X. To je šačica redatelja koji su sebi postavili zadatak da ustaljena holivudska pravila o tome kako se radi film, odbace i stvore svoja nova pravila kako bi se film trebao raditi. Kad je izašla knjiga ‘Kako napraviti dugometražni film po cijenama rabljenih automobila’ (Schmidt, 1989.), inspirirala je mlade filmaše da je moguće napraviti film za 10.000 dolara i manje. Među tim filmašima su i Steven Soderbergh, Spike Lee, Quentin Tarantino, Robert Rodriguez i prije spomenuti Richard Linklater. Linklater radi niskobudžetne, inteligentne i inovativne filmove. Svaki se bavi egzistencijalizmom i vremenom, koji predstavljaju veliku zamku u životima likova. Svaki film ima određeni period vremena u kojem se film događa; bila to jedna večer (Klinci iz kvarta), jedan dan (Prije svitanja) ili par sati (Tape).

‘…mislim da postoje dvije vrste filmaša – oni koji su imali svoje male 8mm kamere i svoje igračke koje su razbijali ili zapalili, a zatim postoje i oni koji čitaju puno i idu u kazalište, a možda i čitaju filozofiju.’

Richard Linklater

On je najsuptilniji, ali time i najradikalniji od svoje generacije filmaša. Njegov prvi film je Zabušanti (1991.). Taj film ne sadrži konkretnu narativnu formu, nego se zabavlja novim konceptom stvaranja filma. On je napravio film kojeg je redatelj Jean Renoir sanjao da bi htio napraviti. Početak prati osobu u taksiju, koja vodi razgovor sa taksistom. Kad ta osoba dođe do adrese na koju je htjela, izađe iz auta, a dvoje ljudi prođe pored taksija. Od tog trenutka kamera prati dalje tih dvoje ljudi. Prati njihovu konverzaciju, dok ne naiđe sljedeća osoba, koju kamera opet nastavi pratiti. I tako do kraja filma.

Površno djeluje kao film bez ikakvog smisla, no to je tako samo na prvi pogled. Film nudi mnogo toga za interpretaciju i tu leži Linklaterova čar. Načinom na koji stvara filmove, pokušava gledatelju otvoriti oči da promisli o svojem postojanju i njegovoj svrsi. Preispituje živote likova, a manje ih stavlja u holivudski kalup izvlačenja iz nesvakodnevne situacije. U filmovima koji površno djeluju nezanimljivi, kriju se velike ideje kojima radikalno mijenja pristup filmu na kojeg su gledatelji navikli.

Cijela radnja filma Prije svitanja (1995.) odvija se tijekom 14 sati, koje dvoje neznanaca provodi u Beču. Nakon intenzivnog razgovora u vlaku, Celine (Julie Delpy) se odluči provesti noć u Beču sa svojim sugovornikom i suputnikom Jessejem (Ethan Hawke), hodajući i razgovarajući. U tom vremenu pokušavaju naći smisao života i rješenja problema, nadajući se da će njihovi razgovori biti nešto za što se mogu uhvatiti u potencijalnom brodolomu života. Prije svitanja traje 105 minuta i glavni likovi imaju vremena polako upijati međusobne osjećaje i grad u kojem se nalaze te donositi spontane odluke bez obzira na posljedice.

‘Ovo je romantični film za realiste.’

Richard Linklater

Radnja filma Prije sumraka (2004.) odvija se u Parizu i događa se 9 godina kasnije. Celine i Jesse se opet susretnu i pokušavaju staviti provedenu noć u Beču u pravu perspektivu. Par pati od razočaranja što njihov plan nije uspio, očajnički se nadajući da je moguće promijeniti prošlost i da uspostave sretan kraj u tom tamnom vremenu u kojem žive. Prije sumraka traje 80 minuta i reflektira brzinu i očaj s kojima su prošli zadnjih 9 godina njihovih života.

‘Prvi dio je bio kao san. No, u ovom djelu se naglo vraćaju u stvarnost.’

Ethan Hawke

Zašto je uopće interesantan film u kojem se ništa ne događa, osim što dvoje likova razgovaraju cijelo vrijeme? Najlakše je to ovako objasniti: dok gledatelji gledaju velike holivudske blockbustere, znanstvenu fantastiku ili akciju, uvijek subliminalno žude za onih 5 minuta, gdje glavna muška uloga i glavna ženska uloga vode intiman razgovor i gdje jedan drugome priznaju koliko si znače. Taj element je potreban da bi se gledatelj povezao – s likovima ili s događajem koji se odvija. Sad zamislite da se tih 5 minuta odvijaju kroz cijeli film. Takvi su Prije svitanja i Prije sumraka. Prikazuje se intima koju nitko na ovakav način prije nije prikazao, u kojoj gledatelj ima vremena opaziti i najsuptilnije geste i namjere. Oba dijela bi se trebala gledati kao jedno da bi se doživio potpuni efekt. Film puno više utječe kao jedinstvo, jer promatramo razvoj dvoje glavnih likova kroz veći period vremena. Promjenu njihovih stavova, razvoj njihovih života i nada, želja i ideologije. Konceptualno gledajući, oba filma su varljivo jednostavna, no oba su filma ujedno i subverzivna jer, skrivajući se iza fasade tradicionalnog romantičnog filma, nalaze se velike filozofske ideje očaja i cinizma. Ideja filma je nastala nakon što je redatelj, posjećujući svoje roditelje, upoznao ženu u trgovini igračaka, s kojom je proveo cijelu noć hodajući i pričajući. Scenarij prvog dijela su napisali Richard Linklater i Kim Krizan, dok scenarij drugog dijela potpisuju Richard Linklater, Kim Krizan, Julie Delpy i Ethan Hawke.

Ideološki aparat ‘Hollywood’

‘Velik dio onoga što mislimo o ljubavi u potpunosti je oblikovan filmova.’

Nora Ephron

• Romantični su filmovi do kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća imali svoj set pravila, svoj kalup, koji se nije mijenjao od početka filma. Radnja je vrlo ideološka, stoga vodi i ideološkom kraju – bajkovitom, tj. nerealističnom. Najpopularniji romantični filmovi sadrže ove teme:
  • Glavni par se prvotno ne može podnijeti pa se preko nekog događaja ipak zbliži.
  • Netko ili nešto želi razdvojiti glavni par.
  • Dječak sretne curu, no ima poteškoće osvojiti ju.
  • Najbolji prijatelji shvate na kraju da su više od prijatelja.
  • Nasilna promjena života da bi se zbližio/la voljenoj osobi.
  • Ljubavna veza koja ima razliku u godinama.

No svaki od tih filmova završava Happy Endom (sretnim završetkom). Sretan završetak šalje ljude iz kina sa slikom neproblematične sreće, koja može trajati vječno. No u stvarnosti, to se ne može postići. Savršena sreća u osvajanju voljene osobe kao u filmu se može dogoditi i u pravom životu, no veze se nastavljaju i nakon te točke. Svi znamo da ljubav u pravom životu prolazi kroz prijetnje, testiranja i mora evolvirati u namjeri da preživi. O tome govori i Irving Singer u svojoj knjizi The nature of love (Priroda ljubavi, 1984.). U njoj je ljubav podijeljena na tri dijela:

• zavoljeti se
• biti u ljubavi
• ostati u ljubavi

Holivudski romantični film zainteresiran je za prikazivanje samo prve kategorije. Pokušava uvjeriti gledatelje, pod svaku cijenu i bez obzira na posljedice, da se upravo taj određeni par mora spojiti, jer ako se to ne dogodi, gledatelji će biti razočarani i film im se neće svidjeti. Ova dva Linklaterova filma navode gledatelje da razmišljaju o realnim usponima i padovima u izgradnji ljubavne veze i, još važnije, tjera gledatelje da se suprotstavljaju posljedicama koje se pojavljuju u realnom svijetu zbog tih iluzija i štetnih mitova koje preuzimaju iz romantične fikcije. Metafizički gledano, filmovi Prije svitanja i Prije sumraka kritika su svih ljubavnih filmova unutar Hollywooda kojipreuveličavajuidealnu ljubav koja zanemaruje sve aspekte stvarnosti.

‘Čovjek vjeruje u ono što vidi, dok se ne dokaže drugačije.’

• Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća holivudski je romantični film zapao u svojevrsnu „krizu identiteta“. Priče koje su producirane postale su klišej koji ne nudi ništa novo. Početkom 80-ih taj je koncept promijenjen i počeli su se prikazivati filmovi koji gledateljima pokazuju ono što je u klasičnim filmovima bilo idealizirano. Klišeje su parodirali, pokušavajući time postići poštovanje koje su izgubili. Unutar niza tih filmova spadaju i Kad je Harry sreo Sally (1989.), Romansa u Seattleu (1993.), Zaboravi Pariz (1995.),Dnevnik Bridget Jones (2001.)…

• Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća pojavio se novi val filmskih redatelja, koji su pokušali probiti ustaljena holivudska pravila te uspostaviti potpuno novi set pravila unutar svakog žanra. Ti filmovi ne parodiraju niti komentiraju stare filmove, oni prikazuju novi pogled na film. Među njima je i Richard Linklater, redatelj filmova Prije svitanja i Prije sumraka. Cilj ovog redatelja jest stvoriti što realističniji romantični film. Njegovi filmovi su ilustracija koncepta ljubavi, bez konvencionalnog završetka filma. Nema sretnog završetka, ali nema ni tužnog. Njegov završetak je neodlučen i otvoren za interpretacije.

‘…znate,… to je dobar test. Je li tako? Da li ste romantičar ili cinik.’

Jesse

Open Story Ending (otvoreni kraj priče) karakteristika je Art-house filmova. Takvi filmovi uglavnom nemaju jasan kraj, što pokazuje gledateljima da životi idu dalje i izvan kraja filma, sugerirajući realističan pothvat. Neovisno o potpunoj promjeni pravila u tom žanru, ipak ostaje eho starih filmova, no u ovom slučaju više kao svojevrsni homage. Na kraju prvog filma, Prije svitanja, glavni likovi konstruiraju ‘avanturu’ za njihove živote (mogući sastanak za 6 mjeseci). Oni mijenjaju svoje ‘ljubavne živote’ u ‘ljubavnu priču’, tako da je Jesse ‘uhvatio’ njihovu provedenu noć u knjigu koju je napisao i time postavio kao vječni, nedodirljivi mit. Tim su korakom svojoj vezi dali potencijal iluzije koja ih kontrolira, po Sartreu, magija.

‘Svi putovi su zabarikadirani, a ipak moramo djelovati.

Pokušati ćemo promijeniti svijet. To jest, treba živjeti kao

da su odnosi između stvari i potencijala regulirana ne

preko determinističkih procesa, nego preko magija!’

Jean-Paul Sartre

Opis karaktera Celine

Mislim da je to stoga što oduvijek imam ćudan osjećaj da sam starica koja liježe, sprema se umrijeti. Znaš da su moj život tek njezine uspomene na nešto.’

Celine

U Prije svitanja Celine ima 23 godine, educirana je, svjesna sebe i svijeta oko sebe, slobodna, stabilna i nema potrebu dokazivati se. Ona vjeruje u magiju, reinkarnaciju te prihvaća čitanje gatare i oduševljena je poemom klošara. Ambicije su joj velike, no boji se da će završiti kao njena baka, žaleći za osobom koju voli, a udavanjem za onu koju ne voli. U filmu Prije sumraka vidi se da ju godine nisu poštedjele te da je stvorila ciničnu koru oko sebe. Negativno gleda na pomak svijeta, jer smatra da svijet propada, iako radi u organizaciji Green Cross za spašavanje Zemlje. Postala je vrlo nesigurna, što se izražava u ovim trenutcima:

‘Mrziš li me? Moraš me prestati mrziti. Da li me mrziš sve ovo vrijeme? Mrziš me!‘

‘Misliš da sam neurotična?’

‘Da, mislio si da sam debeljuca. Mislio si da sam debeljuca…Napisao si knjigu o debeloj Francuskinji! O, ne.’

Potpuno je promijenila mišljenje, ne vjeruje više u reinkarnaciju niti duhove ili duše. No opravdava se vjerovanjem u magiju i citira Albert Einsteina:

‘Ako ne vjerujete u bilo kakve magije, ili misterije, u osnovi ste mrtvi.’

Pred kraj filma doznajemo da je vrlo ranjiva i da nakon Jesseja s nikim nije uspjela uspostaviti konekciju kao s njim. Nezadovoljna i očajna zbog propalih očekivanja, život ju je pretvorio u čangrizavu ženu koja svu energiju troši na posao, a zanemaruje život.

Opis karaktera Jesseja

U Prije svitanja Jesse ima 25 godina, vrlo je romantičan, ranjiv, ciničan, no otvoren. Nesiguran u sebe, mora se dokazivati. Navika mu je izigravati stvari koje misli. Ne može samo biti iskren, on mora pokazati da je iskren. Ističe kako je svaki ‘slučajni’ element u životu zapravo isplaniran (primjerice, gatara je iskalkulirala što će reći, a poema je već bila napisana). Ima više znakova koji potvrđuju da je manje zreo od Celine:

• lupne ju nogom
• gurne ju na stranu kad mu ne vjeruje
• predlaže igrice
• ismijava redovnike
• kad traži poljubac ponaša se kao dječak
• imitira majmuna
• kliže se niz ogradu
• mora se dokazati iskazivanjem snage

Jesse je natjecateljskog duha pa nakon što Celine ispriča da je bila zaljubljena u plivača kad je bila mlađa, on uzvrati da je on fantastičan plivač. Tako i kasnije kad Celine spomene da je njezin bivši dečko otišao u Aziju u samostan, on uzvrati da je također razmišljao da ode tamo. Ima naviku preispitivati svaku misao koju Celine stvori. Devet godina kasnije, u filmu Prije sumraka, na prvi pogled djeluje dovoljno sretan, jer je oženjen i ima dijete. Optimističan je i manje zaokupljen sobom. Osjeća nadu u globalnom smislu i uspješan je pisac. No to je prividna sreća jer je potpuno nezadovoljan u svom životu. Nesiguran je i ispričava se za svaku stvar koju kaže jer ima dojam da bi se izrečeno krivo protumačilo, dok je u filmu Prije svitanja bio pun optimizma prema životu:

‘Uvijek mislim ako bi samo mogao prihvatiti činjenicu da je moj život trebao biti težak, znaš, to je ono što se očekuje, ne bi bio bijesan zbog toga, onda bi mi bilo drago kad se dogodi nešto lijepo.’

Svoj stav potpuno promjeni u filmu Prije sumraka:

‘Život je težak. Takav treba biti. Ako ne bi patili, ne bi ništa ni saznali, znaš?

PSIHOANALIZA

Kada prvi put susretnemo Jesse i Celine, oboje čitaju knjigu u vagonu vlaka. Tu se prvi put i upoznaju. Želim istaknuti kako je bitno to što čitaju, kako bi upoznali način njihovog razmišljanja i aspekte njihovog karaktera. Celine čita knjigu Georgea Bataillea, My Mother, Madame Edwarda and The Dead Man (1989.), antologiju kratkih priča.Svaka priča dovodi u pitanje temelje religije, moralnosti i socijalnih normi.Georgeova otvorenost prema divljem seksualnom životu ne portretira čovjekovu fatalističku propast, nego avanturu prema transcendenciji, koju postiže kroz intenzivna iskustva. Celine je vrlo otvorena osoba, koja također propituje sve postavljene norme, ustaljene zakone i pravila. Vjeruje i u tu ‘magiju’ koju sam prije spomenuo te pokušava kroz intenzivna iskustva postići veću razinu svjesnosti. Zanimljivo je istaknuti i da se u naslovu knjige nalazi ‘the dead man’ (mrtav čovjek), jedan od njezinih interesa, jer je Celine opsjednuta smrću 24/7. Vjerojatno iz straha da njezina očekivanja o tome što bi život mogao ponuditi, ne uspije ispuniti. Ima prevelike ambicije i smrt joj ne bi dopustila da te iste ispuni. Jesse, s druge strane, čita autobiografiju Klausa Kinskija, All I need is love(1988.). Iako se ta knjiga također bavi seksualnošću i potragom za pravom ljubavi, to nije glavna tema knjige. Cijela autobiografija je napisana toliko iskreno da je Klausova kći morala sudski tražiti da se neka poglavlja odstrane prije tiskanja knjige. S tim i prelazim na Jesseja, koji je isto tako vrlo iskren, tj. pokušava biti, no na kraju je ipak veliki romantik koji zapravo traži osobu s kojom bi imao poseban odnos. Oboje čitaju knjige, koje odaju nešto o njihovu karakteru i time ostavljaju prvi dojam.

U Prije svitanja Jesse ima kontrolu nad Celine, ne zbog dominiranja nad njom, nego zbog nagovaranja. On nju uvodi u tu avanturu, koja se uopće nije trebala dogoditi. Većinu odluka koje pokreću radnju donosi upravo Jesse:

• prvi uspostavi kontakt
• prvi pozove Celine na razgovor u vagon s restoranom
• nagovori ju da s njim provede vrijeme u Beču
• predlaže igru kako bi se bolje upoznali i završava ju
• predlaže ulazak u klub gdje si priznaju mane
• prvi zatraži poljubac
• prvi predloži da spavaju zajedno da zaokruže savršenu večer

Iako on ima kontrolu, ipak se prema Celine ponaša s poštovanjem i jednakošću. To kontrolirano ponašanje pojačano je time da je njegov karakter nezreo (primjere sam već prije istaknuo) i da se mora dokazivati pred Celine da je sposoban biti alfa-muškarac. Povrijeđenost u ljubavi i ranjivost njegovog ega traže da sa Celine ima drugačiji pristup komunikaciji. U početku je jasno, u sceni kad ispituju jedan drugoga, da Jesse izgovaranje riječi ‘Volim te’ ne prihvaća kao pozitivnu stvar. Celine suptilno daje do znanja da se s njim ne slaže radeći grimasu. No na kraju se ipak složi, jer mu želi udovoljiti. Taj događaj je upravo uzrokovao sve što slijedi. Zato je cijeli film, zapravo, uzročno-posljedična studija ljubavne veze. Iz takvog filma se može do najmanjeg detalja iščitati što je uzrokovalo kasnije ponašanje tih likova. Na primjer :

• Jesseju je neugodno izgovarati da nekoga voli i cijeli niz događaja slijedi nakon toga kao posljedica. Upotrebljavaju igre kao medij, da bi pokazali duboke istine i emocije, jer nisu u stanju to izgovoriti. To je njihov način da kažu koliko se jedan drugome sviđaju:
  • U trgovini sa starim pločama ulaze u prostoriju gdje mogu slušati izabranu ploču. Celine je odlučila slušati Kath Bloom, Come here. U toj sceni nema dijaloga, nego se samo čuje pjesma dok se Jesse i Celine promatraju. U trenutku kad netko pogleda prema nekome, drugi makne pogled. Igra privlačnosti kojom ne žele još dati do znanja što osjećaju. Upravo je pjesma u pozadini ta koja to govori umjesto njih: Ne, nije me moguće dodirnuti/Nikad te niam toliko htijela/Dođi/Dođi.
  • Celine sugerira igru u kojoj nazivaju ‘prijatelje’ iz grada u kojem uobičajeno žive, na imaginarni telefon. S tim ‘prijateljima’ se upuste u razgovor, koji odaje osjećaje koje međusobno imaju:

‘A tako je sladak. Ima lijepe plave oči, lijepe ružičaste usne, masnu kosu. Obožavam to. Dosta je visok, i pomalo nespretan. Volim osjetiti njegove oči na sebi kad gledam na drugu stranu.Ljubi se nekako kao adolescent. Tako slatko.’

Celine

‘U vlaku. Sjedila je kraj nekog čudnog para koji se svađao, pa se premjestila.Sjela je preko puta prolaza. I počeli smo pričati.Ispočetka joj se nisam baš sviđao. Super je pametna..vrlo strastvena…i lijepa. Ja sam bio nesiguran u sebe.Mislim da je sve što sam rekao zvučalo tako glupo.’

Jesse

• Oboje imaju velike strahove i vrlo su nesigurni. To ne pokušavaju sakriti jedan od drugoga, kako vidimo u sceni kad sjednu na trenutak u malenoj uličici da se odmore:

‘Hmm. Ne znam. Ponekad sanjam o tome da sam dobar otac i dobar muž. I nekad mi je to vrlo blisko.Ali nekad izgleda šašavo kao da će mi to upropastiti čitav život. Nije to strah od odgovornosti ili da nisam u stanju brinuti ili voljeti, jer jesam. Riječ je o tome, ako sam sasvim iskren prema sebi, mislim da bih radije umro znajući da sam bio zaista dobar u nećemu. Da sam bio izvrstan u nekom pogledu nego da sam samo proživio život u dobroj, brižnoj vezi.‘

Jesse

‘Radila sam za jednog starijeg čovjeka i jednom mi je rekao da je proveo čitav život misleći na svoju karijeru i posao. Imao je 52 godine i iznenada je spoznao da nikada nije zaista da ništa od sebe. Živio je ni za koga i nizašto. Skoro je plakao govoreći mi to. Znaš, vjerujem da ako postoji ikakav bog nema ga u nikome od nas, nije u tebi, ni u meni već samo u tom malom prostoru između. Ako postoji ikakva magija u svijetu ona mora biti u pokušaju da se razumije drugoga, podijeli nešto. Znam da je gotovo nemoguće uspijeti u tome ali koga briga, stvarno? Odgovora mora da je u nastojanju.’

Celine

• Ono što je većinu gledatelja najviše mučilo jest upravo taj otvoreni kraj. Celine i Jesse su se odlučili naći opet za šest mjeseci da bi nastavili započetu vezu. No mi gledatelji nismo imali prilike to vidjeti jer je redatelj ostavio otvoreni kraj. Jesu li se našli ili nisu, ostaje otvoreno pitanje. Kasnije, izlaskom drugog djela, Before Sunset, doznajemo da se nisu našli nakon šest mjeseci jer je Celine spriječila smrt njene bake. No kad s tim znanjem ponovo pogledamo Before Sunrise, vidimo jasne znakove da je redatelj već imao na umu da se njihov sastanak neće dogoditi:

‘da, da, da, veze na daljinu uvijek propadnu.’

’Nije tako loše ako je noćas naša jedina noć, zar ne?Ljudi izmjenjuju telefone, adresse.Završe tako da pišu jednom, nazovu jednom ili dvaput.’

‘Dobro, dobro, što želiš da ućinimo?’ Céline: ‘Možda da se nađemo ovdje za pet godina ili slično.’

’Dobro, dobro.Pet godina? To je puno vremena.’ Céline: ‘Da, užasno je. Kao neki sociološki eksperiment.’

Uz cijeli taj dijalog još i pozadinska pjesma potvrđuje tu namjeru, koja se čuje tokom izlistavanja sudionika na filmu. Pjesmu je otpjevala Kathy McCarty i zove se Living life (živjeti život), subliminalno dajući do znanja da se trenutak treba iskoristiti ako se pojavi prilika. Njezina pjesma počinje ovim stihovima: Drži me kao što bi me majka držala/Kao što sam oduvijek znala da je netko trebao/Iako ne izgleda da će sutra biti dobro.

U filmu Prije sumraka doznajemo da je taj neodržani sastanak jako utjecao na oba lika. Njihovi životi su prepuni razočaranja i ne vide kako će se izvući iz tog tamnog razdoblja. Jedan od razloga je taj da su uzimali jedan drugog zdravo za gotovo, što Celine potvrđuje ovom rečenicom:

‘Mislim da kad si mlad…ti vjeruješ da će biti mnogo ljudi s kojima ćeš se povezati. Kasnije u životu shvatiš da se to događa samo nekoliko puta..’

Celine

Njihove uloge su se zamijenile i Celine u drugom djelu kontrolira Jesseja, a razlozi tome su mnogostruki: jer ga vodi po gradu gdje trenutno živi pa se bolje snalazi; vodi ga na mjesta koja njoj puno znače te se osjeća ugodnije u tom okruženju nego Jesse pa može biti i opuštenija. Drugi razlog je taj što je Jesse prihvatio da je život težak i zato je sretan kad se nešto lijepo dogodi. Popušta da bi se osjećao bolje. Celine se u međuvremenu razvila u potpuno neovisnu ženu koja svojim stavom širi strahopoštovanje. Taj obrambeni mehanizam prepisuje Jesseju jer se nakon njihove provedene noći emocionalno zatvorila. Povrijeđena time, nikome se nije usudila potpuno otvoriti i ‘magiju’, u koju je bila vjerovala, potpuno je odbacila. No na kraju drugog dijela oboje shvaćaju da su imali nešto posebno i da im je to potrebno u životu. Iako svatko ima svojeg partnera, nitko ne želi nastaviti biti s njima. To nikad nije jasno rečeno, ali je implicirano, nakon što Celine Jesseja uvjeri da ostane kroz pjevanje njezine pjesme. Stihovi te pjesme su Jesseja nagovorile da ostane s njom: Čujem glasine o tebi/O svim lošim stvarima koje radiš/No, kad smo zajedno bili sami/Nisi djelovao kao neki igrač/Ne zanima me što kažu/Znam što za mene znači taj dan/Samo želim još jedan pokušaj/Samo želim još jednu noć/Čaki i ako ne izgleda da je u redu/Značio si mi mnogo više/Od bilo koga koga sam upoznala prije. Nakon toga se Jesse odluči pustiti pjesmu na CD-playeru da pokaže Celine kroz riječi pjesme što misli. Ovo je opet jedna od njegovih igrica, koja sadrži emocije koje ne može izraziti, jer za čovjeka koji je oženjen i ima dijete, takva vrsta ponašanja nije dozvoljena. Pjesma koju pusti je od Nine Simone, Just in Time (Točno na vrijeme). U pjesmi se govori o sretnom kraju koji prije nije bilo moguće postići: Baš na vrijeme si me pronašao, baš na vrijeme/Prije nego što si došao, vrijeme se gubilo/Bila sam izgubljena, kocke su se zakotrljale/Moji mostovi su pređeni, nemam nikad za poći/Sada čuješ da znam kuda idem/Nema više sumnje ili straha, pronašla sam svoj put/Ljubav je došla u pravo vrijeme, našla me baš na vrijeme/I promijenio si moje usamljene noći tog sretnog dana.

Po ponašanju vidimo da je Celine shvatila što Jesse želi s tom pjesmom reći te potvrđuje da se slaže s njim. Istog su mišljenja jer su shvatili da se zajedno najbolje osjećaju i da se njihov sastanak trebao puno ranije dogoditi. Gledatelji su tako opet dobili otvoreni kraj, no ovaj više otkriva i zadovoljava nego kraj iz Prije svitanja.

Cijela metafora kontrole, tko koga kontrolira u kojem filmu, potvrđena je sa službenim posterima za oba filma. Na posteru za Prije svitanja Jesse sjedi uspravno, dok Celine leži njemu u krilu. On dominira na slici jer je u višoj poziciji od nje, time potvrđujući da on ima kontrolu. Na posteru za Prije sumrakaJesse sjedi, a Celine stoji. Tu je Celine iznad njega, čime i potvrđuje da ima kontrolu nad njim u filmu.

Posteri su svjesno tako prikazani da bi subliminalno prikazali gledatelju o čemu se radi u filmu.

Erotika i Smrt

Erotika i smrt centralni su motivi čime se bave oba filma. Oni su ujedno i ono što likove najviše interesira. Erotika kao element privlačnosti, smrt kao razlog da se iskoristi potpuni potencijal vremena kojeg imaju. Prema Raphael Enthovenu postoje dvije forme opažanja:

• ono što se vidi – bavi se onim što je neizbježno «tu i sada» nekog fenomena
• ono što se nalazi ispod onoga što se vidi – istina koja se krije ispod fenomena

Prvu formu možemo prepisati Pornografiji, a drugu Erotici. Pornografija je ona koja izaziva životinjski instinkt, dok Erotika razvija intelekt. Erotika je metafizika. Ona je skrivena. Igra sugestije. Erotika je umjetnost jer uključuje elemente fantazije i ima svoj vlastiti jezik.

U filmu Prije svitanja postoji cijeli niz skrivenih erotskih znakova, koji nam subliminalno djeluju privlačno i time nam sam film čine zanimljivijim. Oba lika su neznanci jedan drugome (kao i gledatelji prema njima) te skrivenim znakovima daju do znanja da se međusobno privlače. Ima drugih znakova osim već spomenutog utjecaja redatelja da kroz pjesmu koju slušamo, gledatelji shvaćaju što likovi osjećaju. Ti znakovi iz filma Prije svitanja su:

• suptilno Jessejevo micanje pramena Celinine kose iza uha, dok ne gleda
• imaginarni telefonski poziv – pogledi koje jedan drugome upućuju te grickanje vrhova prstiju koji improviziraju telefonsku slušalicu
• oboje u prvom razgovoru iz nervoze diraju bočice u kojima se nalaze papar i sol – nalik su na falus
• tijekom cijelog filma dolaze na temu o seksualnom odnosu, no nikad iz pornografskog gledišta
• nježan poljubac na Prateru
• u sobi za slušanje starih ploča – oboje imaju poglede pune žudnje
• Jessejevo izmamljivanje poljupca
• sljedećeg jutra Celine leži s glavom u Jessejevom krilu

Iako ih je manje u filmu Prije sumraka, opet ne nedostaju:

• dijele istu cigaretu
• Jesse izvadi list koji se zapetljao u Celineinoj kosi
• dugo i intenzivno se zagrle
• Jesse povuče Celine prema klupi i ona mu sjedne u krilo
• Celine izvodi ples za Jesseja koji uključuje ljuljanje stražnjice i dobacivanje poljupca
• Celine želi Jesseja pomaziti po glavi, no na kraju ne uspije
• Celine raspusti kosu koja je bila vezana u rep i nasmiješi se da izazove ljupkost

Mnogo razgovora koje vode glavni likovi sadrže temu smrti te krhkosti života, reinkarnaciju i opsesiju nad vlastitom smrtnosti. Time što se odluče provesti noć zajedno, zavaravaju smrt jer su ukrali vrijeme koje se nije trebalo dogoditi. Svjesni su činjenice da će jednom umrijeti, stoga iskorištavaju dobiveno vrijeme do krajnjih granica. Scene koje uključuju temu smrti u filmu Prije svitanja su:

• šetnja Grobljem Bezimenih u Simmeringu
• Jessejva priča kako je vidio baku kroz mlaz vode u djetinjstvu
• Celinina stalna opsesija smrću
• njezino viđenje vlastitog života – stara žena koja umire i cijeli život je zapravo samo sjećanje
• Celinina interpretacija Seuratove slike – ljudi se stapaju s pozadinom i nestaju
• Jessejeva priča o prijatelju koji je, kad se rodila beba, imao u glavi samo da će jednog dana ta beba umrijeti

U filmu Prije sumraka manje su opsesivni smrću, no vidi se da im kontrolira živote :

• Celine nije održala dogovor jer joj je baka umrla na taj dan
• njezin opis sprovoda bake
• Einsteinov citat da je čovjek koji ne vjeruje u magiju zapravo mrtav čovjek – Celine više ne vjeruje u magiju
• Jesse ističe kako svaki dan može biti i zadnji
• Celinin trenutačni dečko je ratni fotograf – poveznica rata i smrti
• mit o uništenju katedrale Notre Dame – počinitelj nije uspio uništiti katedralu zbog njezine ljepote
• žaljenje i nevjerovanje da je Nina Simone umrla

NARATIVNA STRUKTURA

Radnja oba filma se odvija tijekom jednog vrlo kratkog perioda vremena. Prvi film se događa tijekom vremenskog intervala od 14 sati, a drugi tijekom popodneva u trajanju od 80 minuta (koliko i film – realno vrijeme). Pristup glumi je vrlo naturalističan i uključuje improvizaciju. Uporaba prirodnog svijetla i zvuka samo pojačava dojam dokumentacije. No oni nisu dokumentacije, već se radi o nastojanju redatelja da nam pokaže kako bi izgledalo da smo mi tamo i da pratimo te likove u njihovoj avanturi. Nema osjećaja standardne holivudske romanse pa time otpadaju i sva pravila tog žanra. Film sadrži duge i neprekidne kadrove, tako da se gledatelj može potpuno usredotočiti na karaktere i njihove dijaloge. Kraj filma Prije svitanja prikazuje montažu svih mjesta gdje su glavni likovi proveli svoje vrijeme tijekom radnje filma. Ne da bi se gledatelji nostalgično prisjetili trenutaka koje su na tim mjestima doživjeli, nego da gledateljima daje do znanja da će Beč i bez tih likova postojati i dalje. Pokazuje nam da se život nastavlja, neovisno o kraju filma. Oba filma prate princip koji nalaže da se u prvih 10 minuta uspostave premise koje će se rješavati tijekom radnje filma. Tako se u filmu Prije svitanja postavljaju ove teme:

• Jesse: ‘Dobiješ ideje koje inače ne bi dobio!’. To je razlog zbog kojeg mu padne napamet da povede Celine na avanturu u Beču.
• Jessejeva priča o baki koju vidi kroz mlaz vode. Cijeli film se bavi temom smrti te kasnije posjećuju Groblje Bezimenih. Celine priča kako sebe vidi kao staru ženu koja umire te ona putuje iz Budimpešte, gdje je posjetila svoju baku.
• Jessejeva ideja za TV Show. Imao je ideju nalik na Big Brother: smještanje određenog broj ljudi na određeno mjesto i dokumentiranje njihova ponašanja: ‚Poezija života iz dana u dan. Hvatanje života onako kako se živi.‘ Upravo je to opis filma kojeg gledatelji gledaju. Ljubavna veza određenih ljudi (Celine i Jesse) u određenom mjestu (Beču) kroz određeni period vremena (14 sati).
• Pitanja se postavljaju: Hoće li ju osvojiti? Kako će to učiniti? Hoće li sve ostati samo na putovanju?

Redatelj je svjesno birao svaku rečenicu tako da na kraju ima jednu zatvorenu cjelinu. Oba filma funkcioniraju kao jedno, jer se sastoje od simetričkih elemenata. Struktura im ne dopušta pretjerano udaljavanje od postavljenih margina čime oba filma djeluju solidna i izbalansirana u svojim interpretacijama. Pojasnit du simetričnost: oba filma počinju sa glasnom radnjom, a završavaju sa tihom scenom. Jedan i drugi imaju ‘Open Story Ending’, te oba završavaju pjesmom koja nagovještava što de biti u bududnosti. U prvom razgovoru kojeg Celine i Jesse vode, kako u prvom tako i u drugom djelu, sadrže ove teme: mediji, međusobno preispitavnje što im predstavlja problem, te razgovore o prijašnjim vezama. U Before Sunrise-u se nalaze u prostoriji gdje slušaju glazbu i izmenjuju poglede. Kadar je vrlo dug i nema dijaloga. Takav kadar se nalazi pred krajem drugog djela, gdje se likovi penju uz stepenište i gledatelji mogu pratiti njihove poglede, jer scena nema dijaloga. U oba filma im se lokacije sastoje od parka, kafida i broda. Isto tako, oba filma sadrže i veliku scenu unutar prijevoznog sredstva na kolima. U prvom djelu je to tramvaj i scena traje gotovo 5 minuta bez prekida. Drugi dio sadrži scenu u autu, također vrlo dugu, no u njoj ima par montažnih trikova. Ona ispravlja Jessejev izgovor dok priča francuski, a on nju ispravlja kad govori engleski. Na početku oba filma se nalazi razgovor o Celininoj baki. U prvom se vradala iz posjeta njoj iz Budimpešte, na što je Jesse pitao: ‚Oh, kako je ona?‘, dok je u drugom bila razlog što se Celine nije pojavila na dogovoreni datum. Održavanjem takve simetrije redatelj daje gledateljima film kojeg su voljeli, no sa poboljšanjima.